spomenik seljačkoj buni i matiji gupcu

Autor spomenika je Antun Augustinčić, a završen je na 400. obljetnicu Seljačke bune i na dan otvorenja Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici - 1973. godine.
Augustinčić razrađuje spomenik s namjerom da bude funkcionalan: "Spomenici su zato da se na nešto ili nekoga spominjemo. Moja je međutim želja da ovo bude istovremeno i mjesto okupljanja, mjesto novog stvaranja." Istovremeno, želeći izbjeći koliziju s arhitekturom dvorca Oršić ne smješta spomenik na predviđeni proplanak uz dvorac, već na kosinu brda koja gleda na stubičku dolinu: "Doveden sam pred gotov čin, već su popravljali dvorac i rekli: tu ćemo staviti spomenik. Ali ja sam vidio da to neće biti dobro, da spomenik i dvorac neće skupa dobro stajati, da će tući jedan drugoga i htjeti da jedan drugoga bace niz brijeg, dolje. S druge strane posve je drukčija stvar. Jedan ne smeta drugome, a povezuje ih kružna cesta, i mislim da će tu spomenik bolje stajati." Projektira 70 metara dugačku škarpu zasječenu u brdo (zidanu zelenkastim sljemenskim kamenom) te na taj način stvara prostrani plato koji završava polukružnim stubištem. Pred škarpom se vodoravno šire dva simetrična krila spomenika koja zatvaraju kut od 130° (svaki dužine 20, a visine 7,5 metara), ispunjena brončanim reljefima. Ispred reljefa na platou stoji izdvojena, 6,5 metara visoka figura Matije Gupca raskriljenih ruku koja gotovo doseže vrh reljefa, a pri dnu desnog krila figura Petrice Kerempuha s tamburom u rukama, u prirodnoj veličini. U prostoru između škarpe i reljefa predviđene su pomoćne prostorije i garderoba za izvođače koji nastupaju na platou ispred spomenika. Maketa stubičkog spomenika bila je u cijelosti dovršena do prosinca 1971. godine. Nakon prezentacije makete, ugovor između Fonda za izgradnju i Augustinčića potpisan je 1. veljače 1972. godine. Tijekom 1972. i 1973., pod pritiskom kratkog roka, Augustinčić započinje modeliranje reljefa u glini u prostoru svoje Majstorske radionice na Jabukovcu. Posao je ogroman pa Augustinčić za suradnike uzima kipare Nikolu Bolčevića, Vladimira Herljevića, Stanka Jančića, Velibora Mačukatina, Luku Musulina, Vjekoslava Rukljača i Ivana Sabolića, provjerene suradnike u koje je imao povjerenje da mogu odgovoriti izazovima posla. Prostor ateljea na Jabukovcu bio je premalen da se skulpturalni dio spomenika radi odjednom, pa su dijelovi reljefa modelirani sukcesivno. Nakon izrade gipsanih modela koje je izvršio majstor-ljevač Ivica Pavlić sa suradnicima, lijevanje reljefa u broncu započelo je u rujnu 1972. u Ljevaonici LIKUM u Zagrebu, a radovima su rukovodili majstori-ljevači Zvonko Kunst i Vladimir Šeb. U proljeće 1973. pristupa se modeliranju središnje figure Matije Gupca i figure Petrice Kerempuha, a cijeli skulpturalni dio spomenika bio je dovršen i izliven u broncu u rujnu 1973. Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu Augustinčić je zamislio kao pozornicu, podjednako u sadržaju i u funkciji. Na reljefima koji pokrivaju oba krila spomenika, ukupne površine od preko 180 m², ukomponirao je preko tri stotine likova: s jedne strane prikazao je prizore Stubičke bitke, a s druge panoramu života u sasvim određenom prostorno vremenskom kontekstu, pri čemu su se Krležine Balade Petrice Kerempuha i ovom prilikom potvrdile kao neiscrpno nadahnuće likovnom djelu. Lijevo krilo reljefa koloplet je ljudi i konja, sudar plemićke vojske i pobunjenih seljaka; desno krilo je kolaž labavo povezanih scena koje utjelovljuju povijest Zagorja kroz fantazmagoriju Balada: galženjaci i coprnice, bokci i romari, pečenje vola i putovanje grofa Keglevića u nebo, skupljanje štibre i fašnička povorka... Svemu tomu ton daje Petrica Kerempuh izveden kao samostalna figura koja je s reljefa iskoračila na plato. Raskriljene ruke Matije Gupca povezuju oba krila reljefa.

Autor teksta: Davorin Vujčić, viši kustos Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec, 2013.