stalni postav

GALANTNO STOLJEĆE I GROFOVI ORŠIĆ
U galantnom 18. stoljeću, vremenu uljudnog društvenog općenja, nevelik prostor Hrvatskog zagorja predstavlja središte društvenog života Hrvatske. Plemstvo ovdje boravi na svojim ladanjskim posjedima i tek se rijetko, za zimskih sezona ili zasjedanja sabora upućuje put Zagreba, Varaždina ili Graza.
Zagorsko plemstvo živi u to vrijeme poput velike porodice, svi se posjećuju, svi se poznaju, svatko je sa svakim u rodu. Muškarci učestvuju u ratu, obavljaju dvorske, županijske i saborske poslove i provode vrijeme u lovovima i zabavama, a žene vode gospodarstvo. To je razdoblje kada društvo još nije zahvatila germanizacija, pa žene većinom komuniciraju kajkavštinom, a i u muškim se pismima kajkavski miješa s latinskim i njemačkim. Jedna od najčešćih tema pisama je nestašica gotovog novca. Pred kraj stoljeća Hrvatsku počinje osvajati raskoš koja znatno premašuje njezine snage. Na hrvatske stolove stižu kava, čokolada i porculan, istodobno s upotrebom vilice. U modi je bila vojska koju je trebalo popularizirati zbog sedmogodišnjeg rata. S vojskom iz rata dolaze krumpir, spolne bolesti, Voltairove knjige i nekolicina slobodnih zidara.
Svoje uspomene na to vrijeme ostavio nam je Adam Oršić. Oršići su hrvatska plemićka obitelj, koja nosi pridjevak Slavetićki prema posjedu Slavetić, pokraj Jastrebarskog. U Hrvatsko zagorje dolaze u 17. stoljeću. Dvorac u Gornjoj Stubici izgradili su Krsto Oršić i njegova supruga Josipa, rođena Zichy. Od Krstinog vremena Oršići se ubrajaju u najviše hrvatsko plemstvo. Adam je bio jedno od jedanaestero Krstine i Josipine djece. Njegov opis plemićkog života najkraće glasi ovako: briga o gospodarstvu, čitanje, politika, posjete glavnom gradu i lov.
Adam Oršić sa sjetom se sjeća kako su se za njegovog života bitno promijenile navike i običaji u Hrvatskoj. Raskoš tijekom 18. stoljeća sve više raste, nabavlja se ekskluzivna roba iz Europe, broj plemića se povećava, a plemstvo postaje sve siromašnije. Odjeća i nakit, kako ženski, tako i muški, postaju sve skuplji. Obrazovanje postaje sve bolje, sve se više čita, no običaji i ćudoređe, žali se Oršić, jako su popustili. Oršićevi Memoari, pisani njemačkim jezikom, dali su značajan prinos poznavanju prilika u Hrvatskoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

BURGOVI
Vlastelinski grad (burg, zamak) jest obitavalište je feudalca u srednjem vijeku, a osim stanovanja služi i za upravljanje posjedom na kojemu je izgrađen. Zbog onodobnih društvenih okolnosti, u kojima su sporovi vrlo često rješavani nasiljem, vlastelinski grad kao svoju najvažniju zadaću ima obranu, tj. zaštitu svoga vlasnika. Ima visoke i snažne zidove, a na pojedinim važnim mjestima kao što je ulaz u grad, ugao obrambenog pojasa ili pak duž njega, ima još i kule. Na vrhu ziđa bili su nekoć drveni hodnici kojima se kretala gradska posada, vodeći borbu s napadačima što su se pokušavali uspeti na zidine. Na najvišemu mjestu gradskoga kompleksa obično je stajala tzv. branič-kula, najvažnija obrambena građevina u koju bi se povlačili branitelji u osobito teškim situacijama. Ta se kula u sklopu grada isticala svojim debljim ziđem i većom visinom. Zanimljivo je međutim da većina zagorskih gradova nema branič-kulu. Posebna se pozornost na kuli, kao i na ostalim mjestima u gradu, posvećivala zaštiti ulaza. U slučaju opasnosti trebalo je brzo onemogućiti prilaz uvlačenjem ljestava, spuštanjem rešetke ili pak podizanjem mosta što je vodio preko prekopa. Kako bi se gradovi učinili što nepristupačnijima, dakle što sigurnijima, bili su ponajviše podizani na strmim uzvisinama, odakle je bio dobar pregled nad cestom ili rijekom u dolini. Svaki pojedini grad prilagođen je specifičnom mjestu na kojemu je podignut, jer koristi prirodnu oblikovanost terena za povećanje svoje sigurnosti. Stoga se gradovi, uz neke načelne srodnosti, međusobno vrlo razlikuju, i svaki zapravo predstavlja jedinstvenu kompoziciju. Tijekom stoljećâ svoga funkcioniranja bili su postupno proširivani i dograđivani, pa je i to pogodovalo njihovu individualnom oblikovanju.
Osim spomenutih visinskih gradova, bilo je i takvih smještenih u ravnici. Oni se pak nisu mogli koristiti prikladnim prirodnim oblicima terena, već su za svoju zaštitu zahtijevali šančeve ispunjene vodom.
Osim obrambene, gradovi su imali i stambenu funkciju kojoj su služili prostori različitih namjena, poput soba, spremišta i kuhinje. U vanjskim dijelovima grada mogle su pak postojati staje, manji vrtovi i ostalo potrebno za svakodnevni život. Od velike važnosti, pogotovo u trenucima opsade, bila je opskrba vodom unutar grada, čemu je služio dubok bunar sve do razine podzemne vode, ili pak cisterna u koju bi se slijevala kišnica s krovova i ostalih površina. Među važnim dijelovima grada treba navesti i kapelu, koja je u pojedinim slučajevima mogla imati različite oblike i veličine, te biti uređena na raznim mjestima. I danas su u nekim od zagorskih gradova vidljivi ostaci kapele, ako je to bila veća, reprezentativnija građevina.
Povijesno se gradovi javljaju i razvijaju usporedo s razvojem feudalizma. U Zagorju o pretpostavljenim najranijim gradovima nemamo podataka, jer su vjerojatno bili sagrađeni od drva i zemlje te su propali. Velik zamah novoj izgradnji dala je pak provala Tatara 1242. godine, pokazavši da samo kameni gradovi podignuti na teško pristupačnim uzvisinama omogućuju dobru zaštitu pred tako opasnim napadačima. Stoga je većina zagorskih gradova, koliko nam je poznato, započeta u idućem razdoblju, dakle u drugoj polovici 13. ili u 14. stoljeću. U 15. i pogotovo u 16. stoljeću učestalo su bili osuvremenjivani tako što su dograđivani za ratovanje novim, vatrenim oružjem. Osim uobičajenih sukoba među feudalcima, u novome su vijeku gradove sve više ugrožavali i pobunjeni seljaci. Vjerojatno je postojao i strah od Turaka, koji su se u to doba povremeno pojavljivali i u Zagorju. No uza sve to, postupno sve stabilnije okolnosti potaknule su želju za udobnijim i raskošnijim stanovanjem. Teško dostupne gradove feudalci postupno napuštaju i prepuštaju ih propadanju te sebi podižu novu vrstu feudalnih rezidencija – dvorce.
Najpoznatiji burgovi su: Belec, Cesargrad, Grebengrad, Konjščina, Kostel, Krapina, Susedgrad, Trakošćan, Veliki Tabor i Židovina.

ORUŽJE
Vojnu snagu Hrvatske 16. st. sačinjavale su čete najamnika, a u posebnim slučajevima sazivao se i opći zemaljski ustanak - insurekcija. Najamnici se dijele na pješake (haramije) i laku konjicu (husare). Uz domaće stanovništvo, javljaju se među plaćenicima i brojni prebjezi s turskog područja, koji se nazivaju raznim imenima, a najčešće uskocima.
U prvoj polovini 16. stoljeća oprema i naoružanje lakog konjanika sastoji se od pancira, kacige, štita, koplja i sablje. U drugoj polovini stoljeća laki konjanik – husar opremljen je oklopom ili pancirom, šišakom (kacigom), štitom, kopljem, sabljom, bodežom, batom (buzdovanom) ili sjekiricom. Zavisno od materijalnih mogućnosti, laki konjanik se mogao naoružati i puškom. Postojale su i cijele čete konjanika naoružane samo puškama. Frano Tahy prikazan je na nadgrobnoj ploči u kompletnoj plemićkoj opremi.
O naoružanju pješaka nemamo iscrpnih podataka. Pojedini pješaci su bili strijelci, a većina pješačkog naoružanja bilo je hladno oružje. Njemački najamnici bili su naoružani kopljima ili helebardama, o pojasu im je visio mač, a u pojas im je bio utaknut bodež. U prvim borbenim redovima bili su dvostruko plaćeni odredi naoružani teškim mačevima - dvoručnjacima. Zadatak im je bio lomiti koplja i nanositi gubitke neprijateljskoj navali. Nemamo sigurnih podataka čime su bili naoružani seljaci za vrijeme Seljačke bune. Suci istražitelji pitali su većinom za vatreno oružje. Prema izvještaju zagrebačkog biskupa Jurja Draškovića seljaci su bili "… ratoborni, dobro naoružani, većinom izvježbani na granici …" Seljaci su brojčano bili nadmoćniji. Naoružali su se oruđem kojim su se služili u radu na polju ili pri kućnim poslovima – kosama, vilama na dva ili tri kraka, srpovima, rankunima, sjekirama (bradvama), mlatovima i kijačama (drvenim okovanim batinama). Jedan od seljačkih vođa navodi da su seljaci imali 20 teških pušaka i jedan falkonet na kotačima. Seoski kovači svakako su znali izraditi jednostavnije oružje, kao što je na primjer koplje, a seljaci su često bili naoružani i dugim noževima, tzv. kordama.

ANNO DOMINI 1573.
U drugoj polovici 15., a dijelom i u 16. stoljeću, dolazi do uključivanja zavisnih seljaka u robno-novčane odnose, u prvom redu preko trgovine poljoprivrednim proizvodima. Ista se pojava u Europi javila već u 14. stoljeću. Uključivanje seljaka u robno-novčane odnose i prevlast novčanog oblika feudalne rente izazvalo je proces unutrašnjeg razaranja feudalne strukture društva, razgrađivanje vlastelinstava i slabljenje potčinjenosti kmetova.
Ta je tendencija, međutim, već u samom početku naišla na snažnu zapreku, zapravo na suprotnu tendenciju – feudalnu trgovinu. Već krajem 15. stoljeća počela su i feudalna gospoda pokazivati živ interes za trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Trgovina je za njih postala važan izvor prihoda, koji im je omogućio da prevladaju krizu vlastelinske privrede. Istodobno oni potiskuju seljake iz trgovine i izgrađuju feudalni monopol. Taj je monopol seljačku trgovinu stavljao u neravnopravan položaj i postepeno je uništavao. Plemstvo je za uspostavljanje svog monopola iskoristilo stare privilegije o povlaštenom uvozu i izvozu, koje su u 16. stoljeću dobile pun sadržaj. Najvažniji poticaj uključivanju vlastele u trgovinu poljoprivrednim proizvodima bile su potrebe Vojne krajine. Vojska je postala veliki potrošač poljoprivrednih proizvoda, što je pojačalo konjunkturu na tržištu i pružilo mogućnost visokih zarada.
Uspostavljanje monopola feudalne gospode u trgovini poljoprivrednim proizvodima postalo je jedan od najvažnijih izvora nezadovoljstva hrvatskih seljaka u doba seljačke bune 1573. godine. Pobunjenici su na više mjesta isticali da je njihova glavna namjera ukidanje svih mitnica i tridesetničkih postaja, koje ometaju slobodnu trgovinu i otvaranje puteva i cesta. Ustanici su za vrijeme bune najčešće napadali mitničare i plijenili mitnice.
U želji da što više zarade prodajom poljoprivrednih proizvoda feudalci su uveli dopunske oblike izrabljivanja svojih podložnika. Počeli su se obilato koristiti pravom prvokupa – prisiljavati seljake da im po niskim cijenama prodaju sve viškove svojih proizvoda. To je imalo dvojako značenje: vlastelin je s jedne strane dolazio do jeftinih poljoprivrednih proizvoda, dok je istodobno onemogućavao kmetove da sami tim proizvodima trguju. Hrvatski su staleži u drugoj polovici 16. st. odlučno branili feudalno pravo prvokupa, pravo na neocarinjeni uvoz i izvoz i općenito pravo plemstva da slobodno izvozi poljoprivredne proizvode.
Feudalci su glavni dio proizvoda za svoju trgovinu dobivali oduzimanjem viškova od seljaka i povećanjem naturalne rente. U 15. stoljeću povećane su gotovo sve naturalne daće, ali je za kmetove ipak bilo najteže povećanje crkvene desetine. Vlastela je pokazivala velik interes za vinske daće – desetinu vina i gornicu – koje su također povećane. Položaj hrvatskih seljaka u 16. stoljeću se pogoršao zbog uspostavljanja monopola vlastele u trgovini poljoprivrednim proizvodima i zbog istodobnog povećanja feudalnih tereta.
Feudalne prepreke seljačkoj trgovini kočile su ekonomski napredak sela i nametale kmetovima dopunske terete. Glavno područje povećanja feudalnih tereta postala je naturalna renta. Na taj se način opća težnja vlastele za povećanjem prihoda ostvarila ponovnim uvođenjem konzervativnih oblika feudalnog iskorištavanja. Posljedica svega toga je porast nezadovoljstva seljaka koji sve češće traže izlaz iz teškoga položaja u oružanim pobunama. Njihova je borba doživjela kulminaciju u buni 1573. godine.

ŽARIŠTE BUNE
Buna 1573. zahvatila je mnoga vlastelinstva u Hrvatskoj i Sloveniji. Zahtjevi i namjere pobunjenika uvjetovani su općim ekonomskim prilikama u zemlji. Ipak, žarište bune nastalo je na Tahyjevom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu.
Franjo Tahy kupio je 1556. jedno od najvećih donjoštajerskih vlastelinstava Stattenberg (jugozapadno od Ptuja), a 1564. nezakonitim putem stječe dio susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Heningovci Uršula Meknitzer i Stjepan Gregorijanec imali su pravo prvokupa tog dijela vlastelinstva, na koje se prodavatelj Batori nije obazirao. Nakon uzaludnih protesta Heningovaca planuli su žestoki sukobi koji su plemstvo podijelili u dva tabora: uz Tahyja su se svrstali Erdödy, Alapići i Keglevići, a uz Uršulu Gregorijanci, Sekelji i kasnije Zrinski. Heningovci su u borbu uvukli i kmetove, tako da 1565. uz njihovu pomoć protjeruju Tahyjeve iz Susedgrada. Odlukom Sabora, Tahy 1566. dolazi u posjed svoje polovine vlastelinstva, a drugu polovinu preuzima kraljevska komora, dok se ne završi parnica pokrenuta protiv Uršule.Tahy se počinje osvećivati kmetovima i pokušava proširiti svoja prava na štetu komore i susjednih feudalaca. Kraljevska komisija 1567. iskazom 508 svjedoka utvrđuje istinitost optužbi protiv Tahyja, no on ipak dobiva u zakup i drugu polovinu vlastelinstva (1569.). Tako više nije bilo nikoga da zaustavi njegova nasilja nad kmetovima, pa se spor s kmetovima i rascjep među plemstvom još više zaoštravaju. Iako je Tahyjev postupak prema kmetovima bio loš, on sigurno nije jedini vršio različita nasilja nad kmetovima. Kasniji tijek bune pokazuje loš položaj kmetova i na drugim posjedima (Erdödyjeve udovice, Keglevića, Ratkaja, Zrinskih i drugih).
Glavno se žarište bune ipak razvija na Tahyjevim posjedima upravo zbog njegova nasilja nad kmetovima. Istraga 1567. utvrđuje da je Tahy za nešto više od godinu dana prognao sa svojih gospodarstava dvadesetak kmetova, a gotovo svakog mjeseca utjerivao izvanredne namete, oduzimao seljacima bez naplate ili uz malu naplatu stoku, žito i vino, "tražio bezbrojne tlake u svoju korist" i posuđivao ili zatvaranjem u tamnicu iznuđivao od kmetova novac, koji nikad nije vraćao. Osim novih načina iskorištavanja kmetova, npr. prisilnim kupovanjem ostarjelih Tahyjevih konja i pokvarene robe i prisilnom ishranom Tahyjevog blaga i lovačkih pasa, počinje Tahy i sa zloupotrebom njihovih žena i kćeri, što seljaci osjećaju kao najgore nasilje. Seljaci su prilikom ponovne istrage protiv Tahyja doveli četrnaest silom oskvrnutih djevojaka, od kojih je iz Stubice bilo devet (1572.). Kraljevska komora 1571. ponovo preuzima komorske dijelove tih posjeda, no razvitak bune se više nije mogao zaustaviti. Krajem te godine stubički kmetovi napali su Tahyjeve službenike prilikom ubiranja kraljevske dike, a oko Jurjeva 1572. osniva se seljački pobunjenički "savez". U Tahyjevoj odsutnosti kmetovi zauzimaju Susedgrad i protjeruju njegovu porodicu, ostavivši upravitelja kraljevske komore, a nakon što su spriječili Tahyjevog sina Gabrijela da ponovo uđe u Susedgrad, osvajaju i Stubicu. Sabor stoga traži od cara da se protiv pobunjenika upotrijebi krajiška vojska, no car odlučuje sam preuzeti sređivanje prilika. Istraga komisije (u ljeto 1572.) u cjelini potvrđuje navode pobunjenika, a hrvatsko plemstvo nakon careve odluke da red uvede mirnim putem, nije moglo nasilno ugušiti bunu.
U to je vrijeme vraćena polovica susedgradsko-stubičkog vlastelinstva Heningovcima, koje nova kraljevska komisija uvodi u posjed. Oni sada kmetove pozivaju na pokornost, a Gregorijanec im prijeti kao "neprijateljima rimskog cara i čitavog kršćanstva", da će ih žive peći, ako se ne pokore. Kraljevska komisija dolazi s nalogom, da na licu mjesta riješi spor između Tahyja i kmetova, ali seljaci opet odbijaju Tahyja kao svog gospodara, obećavajući, međutim, poslušnost i caru i svakom drugom vlastelinu kojeg pošalje. Komisija sada prepušta odluku o pitanju pobune saboru i tako mu daje slobodne ruke za borbu protiv pobunjenika. Sabor 18. siječnja 1573. proglašava kmetove veleizdajnicima. Kmetovi su odgovorili pozivom na oružje. Istog trenutka priključuju im se kmetovi Štajerske i Kranjske.

USTANIČKI PLANOVI
Iako ustanak izbija iznenada, namjere pobunjenika jasno svjedoče o dužim pripremama. Borba protiv Tahyja prešla je u ustanak protiv plemstva uopće, a i protiv feudalnih prepreka seljačkoj trgovini. Ostala je, međutim, još uvijek vjera u cara i "carsku pravdu". Iz toga je iskrsnuo plan o osnivanju novoga državnog tijela na jugoistoku habsburških zemalja, u kome bi se plemstvo kao posrednik između cara i kmetova zamijenilo seljačkim carskim namjesništvom. Ustanici priznaju potrebu ubiranja poreza, ali traže pravo odlučivanja o njima i njihovoj upotrebi za novu seljačku "vladu". Program ima mnogo zajedničkih crta s ranijim seljačkim ustancima, a naročito sa slovenskim iz 1515. godine. To vrijedi i za borbu protiv seoskih župnika koji podržavaju plemstvo u njihovom iskorištavanju kmetova.
Nova je odlika u ovoj buni izlazak iz lokalnih okvira, pa čak i odbacivanje pokrajinskih granica. Buntovnici od početka idu za jasno određenim ratnim ciljevima, zacrtanim u široko zamišljenom planu koji je sastavio Ilija Gregorić: preuzimanje vlasti na određenom, kako u ekonomskom pogledu, tako i u obrani od Turaka čvrsto povezanom teritoriju, i što brže prikupljanje što veće naoružane snage na važnom mjestu, sjeverno od Zagreba. U organizaciji ustanka vidljivo je vojničko iskustvo i gotovo stogodišnja zajednička borba hrvatskih i slovenskih pokrajina protiv Turaka, živa trgovina i brojni drugi dodiri – od preseljavanja plemstva s jedne strane granice na drugu do različitih migracijskih valova. Zbog toga je ratni plan obuhvatio gotovo sve hrvatske i slovenske pokrajine pod Habsburgovcima.
Širina seljačkog plana odražava se i u njihovu povezivanju s drugim društvenim skupinama. Među samim pobunjenicima značajna uloga pripada ne samo imućnijim seljacima, nego i obrtnicima, seljacima uključenim u vojničku službu i trgovinu. Pobunjenici su imali veza i s pravim gradskim i činovničkim elementom po vlastelinstvima.
Najzanimljivije je poticanje pobunjenika od strane kraljevskog činovnika - vrhovnog upravitelja tridesetine iz Nedelišća - Krištofa Winklera, za koga neki vođe kažu da njega treba pitati "prije svih drugih, tko je njima dao savjet da se okupe i kuda da krenu". Značajan je i utjecaj nekih seoskih župnika, naročito Babića u Brdovcu, kod kojeg je bila i kancelarija pobunjenika, a on je sastavljao i njihove molbe upućene caru. Pobunjenici su znali iskoristiti i međusobne sporove među plemićima. To se ne odnosi samo na Heningovce, koji su pomagali kmetove protiv Tahyja do početka otvorenog ustanka, već i za spor između Keglevića i Sekelja, kao i zagorskih "šljivara", koji tijekom bune šalju svoje kmetove na stranu pobunjenika. I Gregorić je na svom pohodu nailazio kod nekih feudalaca na dobar prijem, iako prije svega zbog njihova straha. Pobunjenici su velike nade polagali u pomoć žumberačkih i metličkih uskoka. Jedna od osnovnih mjera Gregorićeva plana bila je njihovo uključivanje u redove pobunjeničke vojske. Nada u pomoć uskoka bila je neosnovana, jer ih njihove povlastice i novačenje u carsku vojsku u to doba povezuju s organizacijom feudalne države. Kada su kranjski pokrajinski staleži podmirili novčane obveze, uskoci su im se odmah stavili na raspolaganje za borbu protiv pobunjenika.
Zrelost pobunjeničkog pokreta shvatljiva je jedino kao plod njegove dobre organizacije, koja se formirala od Jurjeva 1572. godine. Vrhovno vodstvo bune sastojalo se od tri osobe iz Stubice: Ambroza Matije Gupca, prozvanog "Beg", Ivana Pasanca i Ivana Mogaića. S Ilijom Gregorićem iz Brdovca kao tužiocem, sačinjavali i vrhovni pobunjenički sud. Vrhovnu vojničku ulogu preuzeo je Gregorić, pod čijim zapovjedništvom stoji 11 kapetana. Seljaci su u svoju organizaciju prenijeli iskustvo s granice. Brzi i široki odjek bune pokazuje da su pobunjenici poslije osnivanja "saveza" radili na njegovoj široj izgradnji. Neki pobunjenici već 1572. nisu obrađivali svoja imanja zbog zauzetosti u pripremanju ustanka. Poslije izbijanja ustanka kmetovi su se vrlo brzo i masovno okupljali već prije dolaska pobunjeničke vojske, jedva čekajući da se s njom udruže. To je rezultat brižljivih priprema, ostvarenih na osnovu sličnog teškog položaja seljaka u svim pokrajinama, koje je zahvatila buna.

PLEMIĆKI POSJEDI U 17. I 18. ST.
Cijepanje velikih posjeda koje je uslijedio nakon šesnaestog stoljeća može se dobro pratiti na primjeru Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Dioba između obitelji Henning i Tahy obavljena je 1574., odmah nakon ugušivanja bune i smrti Franje Tahija iste godine. Već krajem 16. st. na vlastelinstvu imamo veći broj vlasnika, koji su to postali zahvaljujući ženidbenim vezama s nasljednicima ove dvije obitelji. Oni su pak manje posjedovne jedinice, tzv. portiones, podijelili svojim službenicima - servitorima - koji su taj posjed zakupili ili su bili njegovi vlasnici. Za feudalnoga magnata bili su obvezni obavljati poslove špana, provizora i dr. Posjedi su im bili mali, s jednim do pet kmetova i koncentrirali su se oko kurije.
Proces refeudalizacije može se smatrati karakterističnim za život na posjedima u 17. st., posebno u unutrašnjosti Hrvatske kojoj pripada i Zagorje. Refeudalizacija nije jednako zahvatila sve krajeve Banske Hrvatske, a specifičnosti gospodarskog razvoja uz tursku granicu imala su za posljedicu bolji položaj zavisnih seljaka toga područja. Analize pokazuju da su na feudalnim posjedima u 17. st. nešto smanjene novčane daće, ali naturalna davanja ostala su gotovo nepromijenjena u odnosu na prethodno stoljeće. Osnovni feudalni teret u tom razdoblju postaje tlaka koja se u prosjeku povećala s dva na šest radnih dana. Dolazi do individualizacije feudalne rente vezivanjem seljaka uz zemlju i jača nadzor feudalca nad kmetskim radom jer je on postao najvažniji izvor njegovih prihoda.
Seljačke bune i nemiri u 17. st. uglavnom su usmjereni protiv povećanja tlake. U Stubici 1620. g. suci istražuju bunu seljaka koja je započela pod vidom progona vještica. Oštre mjere poduzimaju se protiv pobunjenika u Hraščini 1674. g., a na zasjedanju 1691. g. staleži odlučuju o poduzimanju oružane akcije protiv pobunjenih kmetova u Brdovcu, Pušći, Zaboku, Kostelu, Loboru i nekim drugim mjestima. Pobune seljaka nastavljaju se i u 18. st. u Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u Dalmaciji, na području pod mletačkom upravom. Veliki ustanak zahvatio je 1755. g. područje križevačke županije, a po nalogu Marije Terezije osnovana je i komisija čiji je zadatak bio istražiti uzroke nemira. Komisija je pripremila i prvi privremeni urbar za Hrvatsku. Kraj 18. st. karakterizira pokušaj pravne regulacije kojoj je zadatak bio pripremiti put za ukinuće kmetstva. Godine 1780. Marija Terezija proglašava urbar za užu Hrvatsku, a 1785. g. Josip II donosi patent o ukinuću kmetstva.
Društvene, gospodarske i političke promjene mijenjaju izgled plemićkog posjeda. Prestaje potreba za izgradnjom utvrđenih gradova koji su funkcionirali kao zatvorena cjelina. Hrvatsko zagorje više nije ugroženo turskim provalama i plemići ga, kao sigurno područje, odabiru za izgradnju svojih rezidencija. Gradnja dvoraca zavisila je od imovinskog stanja vlasnika, a budući da su zagorski posjednici bili pripadnici nižeg i srednjeg plemstva skromnih financijskih mogućnosti, to je uvjetovalo veličinu i izgled arhitekture kao i bogatstvo unutrašnje dekoracije i opreme. Koristeći prirodnu konfiguraciju tla i uvažavajući klimatske osobine regije, barokni se dvorci većinom podižu na pitomim brežuljcima. Početkom 17. st. započinje doba kada plemići napuštaju neudobne burgove i grade dvorce koji uz ladanjsku funkciju često imaju i onu gospodarsku. Najraniji primjerci dvoraca, započeti početkom 17. st., odaju još renesansne osobine, ali se kasnije često proširuju dogradnjama baroknih oblika. Izgradnja dvoraca u potpuno baroknim oblicima započinje sredinom 18. st. Najranije primjerke podižu istaknuti velikaške porodice.
Barokni dvorci Hrvatskog zagorja mogu se podijeliti u dva osnovna tipa - višekrilni dvorac i jednokrilni dvorac. Većina dvoraca je zidana, ali na području Hrvatskog zagorja u 17. i 18. st. nalazimo i veliki broj manjih drvenih kurija koje su pripadale sitnom plemstvu. Višekrilni dvorci najčešće imaju tri krila, a njihove tlocrte karakterizira osnova u obliku slova "U" od koje ponekad bilježimo manja ili veća odstupanja. Jednokrilni dvorci uglavnom su pravokutne tlocrtne osnove. Pored dominantne stambene arhitekture samoga dvorca oko kojega je često organiziran park, zagorski dvorci morali su udovoljiti i gospodarskim potrebama. Budući da su i sami dvorci, u usporedbi sa arhitekturom dvoraca Srednje i Zapadne Europe, bili jednostavne građevine, gospodarske zgrade su bile još skromnije oblikovana zdanja, često lišena plastičkih ukrasa, s naglaskom na funkcionalnost.

HRVATSKI NARODNI PREPOROD
Hrvatskim narodnim preporodom nazivamo razdoblje hrvatske povijesti između 1835. i 1848. godine. On je dio europskog preporodnog 19. stoljeća u kojem su suvremenici uočavali buđenje, preporod u prošlosti već postojeće ali usnule nacije. Dio je to povijesnog procesa nastajanja suvremenog društva tijekom kojeg su se konačno oblikovale i suvremene nacionalne individualnosti.
Na čitavom hrvatskom prostoru pojavljivali su se već u razdoblju između 1790. i 1835. godine pojedinci koji se zbog svoje značajne djelatnosti na političkom i kulturnom polju mogu nazvati pretečama preporoda. Najviše ih je djelovalo u civilnoj Hrvatskoj, koja se sve jasnije isticala kao integracijsko središte. Najistaknutija osoba među njima bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Iz skupine "preteča" dolazili su prijedlozi za osnivanje nacionalnih kulturnih institucija.
U razdoblju preporoda pripadnici građanstva, dijela svećenstva i plemstva započeli su široku djelatnost na kulturnom buđenju Hrvata. Ljudevit Gaj i njegovi pobornici smatrali su da se okupljanje svih južnih Slavena mnogo lakše može postići ukoliko prihvate zajedničko ime. U to se doba vjerovalo da južni Slaveni potječu od Ilira, pa su se hrvatski preporoditelji nazvali ilircima, a njihov je pokret poznat i pod nazivom ilirski pokret. Preporoditelji su veliku pažnju posvećivali promicanju književnosti i osnivanju narodnih čitaonica, u kojima su se mogle čitati knjige i novine, izvodile predstave i koncerti. Osnovane su u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu.
Vrhunac preporodne djelatnosti bilo je osnivanje niza kulturnih i gospodarskih institucija: Matice ilirske, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, Prve hrvatske štedionice, Narodnog muzeja i Narodnog doma. Do 1848. preporod je izvršio svoj osnovni zadatak: integriranje najviših društvenih slojeva u hrvatsku naciju.